Profesionalno upravljanje porodičnom imovinom
Autor: Adnan Misimović
Sve više osnivača privatnih firmi i članova njihovih porodica shvata značaj profesionalnog upravljanja njihovim firmama i na tome radi. Tokom procesa tranzicije sa prve na drugu generaciju vlasnika sazrijeva i dublje razumijevanje razlike između upravljanja biznisom i upravljanja kapitalom, odnosno imovinom. Jedan dio tog kapitala se tokom godina prirodno i razumljivo našao u džepovima, nekretninama, drugim biznisima i vrijednosnim papirima osnivača i njihovih porodica.
U zemljama sa dužom tradicijom privatnih biznisa, porodičnom imovinom se upravlja podjednako profesionalno kao i sa porodičnim biznisom. Pošto se takva potreba počela javljati i u našoj regiji, ovaj tekst ima za cilj da otvori nove vidike i približi pojmove kao što su family office, investiciona politika i diverzifikacija.
Šta je family office i da li je potreban svakoj imućnijoj porodici?
Family office (porodična kancelarija) na prvu zvuči kao neki Microsoft paket, ili mjesto na kojem zajedno radi više generacija jedne porodične firme. Ne radi se o nečem novom, jer Rockefeller family office je osnovan davne 1882. te je još aktivan i upravlja imovinom od 43 milijarde dolara. Ali šta je tačno family office, i da li je potreban svakoj imućnijoj porodici?
Family office je firma za upravljanje imovinom koja pored investicionog savjetovanja i finansijskog planiranja nudi i personalizovane usluge.
Za neku manju porodicu čija je glavna imovina porodični biznis, family office može biti lični asistent koji će pored administrativnih zadataka pomagati članovima porodice da plate režije, rezervišu smještaj i na vrijeme popune poreske prijave.
Međutim, primarna uloga family officea je mnogo ozbiljnija. Family office je najmanje jedna osoba od povjerenja s finansijskom ekspertizom koja savjetuje kako oploditi porodičnu imovinu, te daje prijedloge u kom trenutku, kako i gdje investirati. Uz sve to, koordinira rad eksternih saradnika: advokata, računovođe, poreskog savjetnika, finansijskog planera, voditelja nekretnina koje se iznajmljuju, osiguravatelja, saradnika koji pomaže oko dobrotvornih aktivnosti itd. Također pomaže protumačiti i uskladiti kompleksne i nerijetko zbunjujuće i kontradiktorne savjete svih učesnika procesa.
U Americi se za vlastiti family office sa osobljem u punom radnom odnosu najčešće odlučuju porodice čija imovina prelazi 100 miliona dolara. Zbog toga je mnogo popularnija opcija multi-family office (MFO). Takve institucije rade za više porodica, nude niže troškove, širu eskspertizu, kao i veću objektivnost, jer im egzistencija ne ovisi od samo jedne porodice.
MFO za klijente preuzima upravljanje imovinom (alokaciju u različite vrste imovine kako bi se osigurao ciljani povrat), upravljanje rizikom, finansijsko planiranje itd. Okvirno pravilo je da trošak family officea ne treba prelaziti 1% imovine kojom se upravlja. Ako porodica npr. ima imovinu u vrijednosti od 3 miliona eura, mjesečni budžet za family office, uključujući i troškove eksternih saradnika, bi iznosio 2.500 eura.
Šta je investiciona politika i odakle krenuti prilikom izrade?
U našoj regiji još uvijek ne postoji nijedan multi-family office, a nije jednostavno pronaći ni dobrog investicionog savjetnika. Međutim, pojedinci i porodice s nešto značajnijim sredstvima mogu i samostalno poduzeti korake kako bi osigurali dugoročan rast imovine i ispunjenje svojih finansijskih ciljeva. Prvi takav korak je izrada investicione politike.
Investiciona politika je dokument koji definiše ciljeve investiranja i strategije koje će se koristiti za ispunjenje ciljeva. Čak i ako se angažuje finansijski savjetnik, investiciona politika igra ključnu ulogu i može se uporediti sa arhitektonskim nacrtom na osnovu kojeg će se sagraditi kuća. Kao i kod gradnje kuće, bez nacrta izvođači radova nemaju detaljan plan i veća je mogućnost greške, a ni investitor ne može uporediti krajnji rezultat sa svojim inicijalnim očekivanjima.
Slično kao što izrada porodičnog protokola po riječima Borisa Vukića “počinje s jednim listom papira” koji definiše najvažnije oblasti, i prilikom izrade investicione politike treba krenuti od deset ključnih pitanja.
U slučaju da se porodica pojavljuje kao investitor, na koji način će se donositi odluke unutar porodice? Ko je ispred porodice ovlašten za komunikaciju s eksternim saradnicima?
Koja je svrha investiranja, kvantifikovani cilj i vremenski horizont? Koji je period za vrijeme kojeg investirana sredstva neće biti potrebna? Npr. moramo uštediti 200.000 eura u narednih 15 godina kako bismo platili studij u inostranstvu za djecu.
Da li se od investicije pored povećanja glavnice u isto vrijeme očekuje i generisanje redovnih prihoda? Npr. potrebno je 5.000 eura mjesečno za tekuće troškove.
Kolika je tolerancija na rizik? Npr. ako vrijednost dionica u koje se investiralo privremeno padne 40%, da li će investitor čekati da se oporavi ili će željeti odmah prodati.
Koja su ograničenja prilikom investiranja? Npr. želi se izbjeći investiranje u duhansku industriju, ili u dionice koje isplaćuju dividendu.
U koje vrste imovine (dionice, obveznice, gotovina, nekretnine, zlato, privatni biznis, startupi, Bitcoin…) i u koja geografska područja će se investirati, te u kom omjeru? S druge strane, koje vrste imovine ne želimo u portfoliju?
Na koji način i koliko često će se portfolio rebalansirati? Npr. kako bi se zadržali definisani omjeri između različitih vrsta imovine, jednom godišnje će se prodati dio imovine čija je vrijednost porasla, a dokupiti ona imovina čija je vrijednost pala.
Šta su odgovornosti i ovlaštenja finansijskog savjetnika?
Kako će se nadgledati troškovi upravljanja portfolijom (npr. broker, skrbništvo, upravljanje fondom…)?
Koliko često će se investiciona politika revidirati?
