Zašto poduzetnici nerado odlaze u mirovinu?

AUTOR: Mirela Alpeza

Prije nekoliko godina, putovala sam na konferenciju Europskog udruženja za prijenos poslovanja malih i srednjih poduzeća (TRANSEO) čiji je CEPOR dugogodišnji član, i imala sreću sjediti u avionu pokraj Jean-Marie Catabellea, direktora francuske organizacije CRA, jedne od idejnih začetnika i osnivača TRANSEO-a. Znala sam da CRA okuplja umirovljene poduzetnike i menadžere u Francuskoj koji pružaju podršku poduzetnicima koji žele prodati svoju firmu. Dvosatni let bila je idealna prilika da iz prve ruke saznam kako funkcionira ta organizacija i kako uspijevaju „nagovoriti“ poduzetnike na volonterski angažman. U razgovoru sam shvatila da je Jean-Marie u svojoj karijeri bio uspješan menadžer koji je otišao u mirovinu, ali htio je i dalje biti poslovno angažiran i svidjela mu se mogućnost da svoje znanje i iskustvo primijeni na upravljanje organizacijom kao što je CRA. CRA ima više od 240 članova – umirovljenih poduzetnika i menadžera koji djeluju u 73 podružnice u Francuskoj. Organizacija ima razvijenu online platformu, odnosno web stranicu za spajanje kupaca i prodavatelja poduzeća, a umirovljeni poduzetnici i menadžeri savjetuju jednu ili drugu stranu i pomažu da dođe do dogovora. Rad organizacije podupire BPRIFRANCE – razvojna banka Francuske i druge institucije koje postoje i kod nas: trgovačka komora, udruženje poduzetnika, udruženje odvjetnika, udruženje poslovnih konzultanata. Posebno je bila zanimljiva spoznaja da Jean-Marie planira otići u svoju drugu mirovinu s obzirom da uskoro puni 75 godinu i da će ga uskoro zamijeniti svježe umirovljeni Bernard Fraioli, također s bogatim menadžerskim iskustvom.

Impresionirana ovim francuskim primjerom u razgovoru sa stručnjacima, poduzetnicima, znanstvenicima često sam se raspitivala o postojanju sličnih organizacija i u drugim europskim zemljama. Saznala sam da slično udruženje postoji i u Finskoj i Nizozemskoj, ali tada nisam uspjela prikupiti više informacija o njihovom djelovanju. O francuskoj organizaciji CRA često sam govorila na konferencijama, predavanjima, sastancima i uvijek nailazila na sumnju da je slično udruženje moguće osnovati i u našim krajevima. Najviše nevjerice donosilo je pitanje o spremnosti naših poduzetnika na volonterski rad. Neupitno je da su poduzetnici spremni financijski podržati inicijative koje doprinose razvoju lokalne zajednice u kojoj žive, ali ipak, čini se da su manje darežljivi kada je u pitanju njihovo vrijeme.

Susret s predstavnicima nizozemskog udruženja SOUNDBOARD ukazalo je na potpuno novu perspektivu uloge takvih udruženja. U veljači 2020., kratko prije početka prvih pandemijskih lockdowna, našla sam se s predsjednikom ovog udruženja Frankom van Santenom i predstavnikom grada Rotterdama Robom Gringhuisom u Amsterdamu. Tijekom večeri iznijeli su mi mnoštvo informacija o tome kako funkcionira SOUNDBOARD. I ovdje umirovljeni poduzetnici pro bono pružaju podršku poduzetnicima, ali u svim fazama razvoja biznisa, ne isključivo kod odluke u izlasku iz biznisa. Imaju 300 članova u 17 nizozemskih gradova, a u 7 gradova udruženje surađuje s lokalnom poslovnom školom i gradskom upravom, kao što je to slučaj u Rotterdamu. Grad Rotterdam odobrava bespovratna sredstva ili povoljne kredite poduzetnicima u problemima uz uvjet da koriste mentora iz baze umirovljenih poduzetnika SOUNDBOARD-a i kroz šestomjesečno razdoblje naprave i provedu plan oporavka poduzeća. Ovom timu pridružuje se i student lokalne poslovne škole koji administrira cijeli proces, uči, ali i nadopunjuje iskustvo umirovljenog poduzetnika novim znanjima o digitalnom marketingu ili, primjerice, suvremenim modelima financiranja. Ovaj koncept pod nazivom Young+Old=Gold dobio je i nagradu Europske unije u kategoriji podrške razvoju poduzetništva. Posebno su zanimljive aktivnosti koje SOUNDBOARD organizira za svoje članstvo – konferencije i radionice na poslovne i druge teme. Rad udruženja je decentraliziran i prati određenu organizacijsku strukturu, tako da u svakom od 17 gradova postoji vodstvo (kapetan) koji promovira i provodi mentorski program na lokalnom području i animira članstvo.

Analizom odnosa između uloženog vremena umirovljenih poduzetnika i dobivenog (prilike za društvenim angažmanom i socijalizacijom s drugim poduzetnicima, prilike za (re)afirmaciju kroz uvažavanje njihovog iskustva i znanja) čini se da za svoje djelovanje u okviru ovakvih udruženja umirovljeni poduzetnici itekako dobivaju adekvatnu kompenzaciju. Ta kompenzacija jest nefinancijske prirode, ali odgovara na neke od potreba i najčešćih izazova s kojima se suočavaju i drugi ljudi prilikom odlaska u mirovinu.

Po čemu se umirovljeni poduzetnici razlikuju od drugih umirovljenika?

U posljednjih nekoliko desetljeća stanovništvo svijeta stari, i sve se više produžava dio života koji provodimo u mirovini. Razvoj znanosti i tehnologije odgodio je pojavu ili omogućio uspješno rješavanje velikog broja zdravstvenih problema, što povećava potrebu i interes umirovljenika za pronalaskom aktivnosti koje će zadovoljiti njihove intelektualne i društvene potrebe.

Neupitno je da je odlazak u mirovinu jedno od najizazovnijih razdoblja u životu i da ono utječe na promjenu svakodnevice, društvenih kontakata i ekonomskih resursa. Novim životnim okolnostima trebaju se priviknuti i umirovljenik i članovi njegove obitelji. Često percepciju umirovljenika zamućuje niz predrasuda – da se radi o neproduktivnim ljudima, boležljivim, slabijih kognitivnih sposobnosti. Ovaj niz predrasuda ima i svoje ime - ageism (ejdžizam) - koje je prvi upotrijebio 1969. godine Robert N. Butler, ravnatelj američkog Nacionalnog instituta za starenje kojim je opisao dobnu diskriminaciju, odnosno set ideja i uvjerenja koji diskriminiraju neku skupinu društva isključivo zbog njihove dobi. Ukoliko se pripadnici te skupine ne ponašaju onako kako mi kao društvo smatramo da bi se ljudi te dobi trebali ponašati, na njih primjenjujemo određene neformalne sankcije i pritiske kako bi preuzeli obrazac ponašanja koji smatramo odgovarajućim.

Retirement killed more people than hard work ever did.
MALCOLM FORBES

Mogu li umirovljeni poduzetnici biti poput drugih umirovljenika? Je li realno očekivanje (ponajviše njihove djece kojima su prepustili upravljanje, a možda i dio vlasništva nad obiteljskim poduzećem) da se u potpunosti povuku iz poslovanja, a djeca samostalno vode poduzeće?

Najveći izazovi vezani uz umirovljenje poduzetnika su oni psihološke prirode. Teorija kontinuiteta kaže da ljudi imaju tendenciju u starosti zadržati obrasce ponašanja koje su imali tijekom radno-aktivnog razdoblja, bez obzira na promijenjene okolnosti. Sposobnost prilagodbe mirovini ovisi o tome u kojoj mjeri smo bili fokusirani i razvijali različite aspekte života u fazi prije umirovljenja. Pretpostavka je da će se osobe fokusirane isključivo na poslovni aspekt života, teže prilagoditi umirovljenju jer će završetkom radno-aktivnog razdoblja ostati s malo alternativa.

Što to znači za poduzetnike?

Nakon umirovljenja i poduzetnici teže nastaviti provoditi aktivnosti koje omogućuju zadržavanje postojećih obrazaca ponašanja i odnosa unutar istih društvenih skupina.

Poduzetnici su zasigurno cijeli ili većinu svog radnog vijeka posvetili izgradnji biznisa i nemaju puno alternativa. Biznis kao centralno mjesto u njihovom životu povezuje sve – i obitelj i prijatelje koji su nerijetko proizašli iz poslovnih krugova; i posao i hobi; i radni dio tjedna i vikend; i moranje i zadovoljstvo. Je li toliko nelogično da poduzetnik, kad već ima tu mogućnost, kalkulira i odgađa kada će, pod kojim uvjetima ili hoće li uopće napustiti poslovanje?

Ovaj tekst nije napisan kako bi poduzetnicima starije generacije dao argument za vječni ostanak u poduzeću, do trenutka kada ih napuste djeca, zaposlenici i poslovni partneri koji u njihovom vodstvu ne vide dugoročnu perspektivu razvoja niti ikoga tko će ih zamijeniti. Ovaj tekst je napisan kako bi potaknuo na razmišljanje djecu poduzetnika o tome imaju li i njihovi roditelji koji su, igrom slučaja poduzetnici, jednake izazove i strepnje koje dolaze s godinama, kao i drugi ljudi. U donošenju odluke o budućnosti obiteljskog poduzeća, obiteljski odnosi su često kolateralne žrtve, a osjećaji često padaju u drugi plan.

Pristupite svojim roditeljima razgovorom na temu kako oni vide svoje dane u mirovini. Pomozite im da se prisjete što vole raditi i kako žele provoditi vrijeme. U tome može pomoći vrlo praktična knjiga Retirement by Design američke konzultantice Ide Abbott koja kaže da ljudi često više vremena posvete planiranju odlaska na dvotjedni godišnji odmor nego odlaska u mirovinu.

Sigurna sam da se kod dijela poduzetnika iza odgode prepuštanja upravljanja obiteljskog poduzeća djeci krije bojazan od financijske neizvjesnosti (ili ste vi kao djeca spremni dati neke garancije za vaše rezultate i preuzeti rizik vaših poslovnih odluka), gubitka samopoštovanja, autoriteta i poštovanja drugih članova obitelji i društva općenito, strah od usamljenosti. I poduzetnici su samo ljudi.

Udruženja umirovljenih poduzetnika u razvijenim zapadnim zemljama s početka ovog teksta itekako imaju smisla. S jedne strane, omogućuju da umirovljeni poduzetnici iskustvom i savjetom pomognu mlađima u rješavanju poslovnih problema. S druge strane, nastavak karijere u ulozi mentora za mnoge umirovljene poduzetnike osigurat će intelektualni izazov, socijalizaciju i osjećaj zadovoljstva. Slične inicijative pokrenute su i kod nas (npr. Klub poduzetnika seniora – SENTOR). Podržimo ih jer preveniraju marginalizaciju ljudi čiji je doprinos razvoju društva od iznimnog značaja, ali koji i dalje mogu imati važnu ulogu i u kasnijoj fazi života kroz sudjelovanje u programima podrške poduzetnicima.